„Vas sam nazvao prijateljima“

Naš obiteljski susret je započeo riječima dobrodošlice sestre Ljilje koja je i molila za vrijeme klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Molilo se za ljubav koja nam je danas svima tako potrebna. Na kraju klanjanja molili smo pjevajući Zlatnu krunicu Srcu Isusovu. Kroz moje srce je prošla tako jedna toplina, radost. Prisjetila sam se pjesme „Isuse blaga i ponizna srca“ koju sam kao dijete često pjevala, a sada su i moja djeca pjevala, molila isto. Kao što rekoh prije, Dobri Otac se pobrinuo za najmanje. Nakon klanjanja imali smo malu stanku za osvježenje sokovima, kavom i keksima, a sestra Ivana nam se ponudila da pričuva djecu kako bi mi mogli u miru pogledati kratku prezentaciju o nastanku i radu Školskih sestara franjevki, o njihovom dolasku u Mostar, o stradanju u ratu i ponovnom povratku u Potoke. Neposredno prije prezentacije moja sestra i ja razgovarale smo o tome zašto je u imenu reda sestara i riječ školske. Sestre su se bavile odgojem i obrazovanjem i imale su svoje škole, ali nažalost, s vremenom, osobito nakon Drugog svjetskog rata, ta uloga im je nasilno oduzimana i svedena na minimum. Mislilo se da će tako i sestre nestati, odustati, ali su one pronalazile druge poslove i načine opstanka. Bog nikada ne napušta one koji ga slijede i ljube!

U sklopu samostanskog prostora je i groblje na kojem su ukopane samostanske sestre, dvojica svećenika i jedan civil, za koje su mi sestre rekle da je čitav svoj život služio u samostanu. Prije odlaska na groblje Marijana i ja smo u pratnji jedne sestre otišle pogledati što nam djeca rade. Našle smo ih u Likovnoj radionici u kojoj su se zabavljali crtajući. U blizini Radionice vidjeli smo Sobu sjećanja u kojoj su razni predmeti vezani uz prošlost samostana i njegovih sestara. Nažalost, bilo je premalo vremena da sve to pogledamo. Ispred samostana već je lagano kretala povorka koja je išla prema groblju moleći krunicu. Na groblju smo čuli i priču o stradanju samostana i progonu sestara, ali i o njegovoj obnovi zahvaljujući dobročiniteljima. Danas je samostan i ljepši i veći. Predstoji još uređenje okoliša i zgrade u kojoj će se održavati duhovne vježbe i seminari.

Vrijeme je brzo prolazilo, došlo je 19 sati i vrijeme za Svetu misu koju je služio don Srećko Majić uz suslavlje fra Ante Marića. U svojoj propovijedi don Srećko se osvrnuo na obitelj, njezinu ulogu u životu i o kušnjama kroz koje ona prolazi. Na samom kraju Svete mise fra Ante je rekao nešto što me se jako dojmilo. Djeca izrastaju u ono što njihove majke posiju u njih! Pogledala sam u svoju djecu i shvatila da je velika odgovornost, ali i dar biti majka. Kakvi će biti sutra, ovisi o tome što im pružamo danas.

Na kraju mogu reći da je sve bilo predivno. Sestre su bile prekrasne domaćice, a svi zajedno smo se osjećali kao jedna velika obitelj. Tu veliku obitelj smo na kraju i fotografirali da te trenutke, osim u srcima, zadržimo i u slici. Otišli smo kući radosni, okrijepljeni i duhovno i tjelesno! Bogu hvala na ovome što nam je preko sestara pružio! Kad smo odlazili iz samostana, moj mali sin je plakao da bi ostao još malo i da bi opet došao!! I mi bismo rado opet došli!!!