Hodočašće povjerenja

Na poziv širokobriješkog župnika fra Stipe Biške pridružile smo skupini mladih framaša na hodočašću povjerenja. Naš cilj bio je posjet ekumenskoj zajednici Taizé koja moli i živi jedinstvo kršćana. Taizé je selce na jugu francuske pokrajine Borgundije. Zajednica iz Taizéa je međunarodna zajednica koju je osnovao brat Roger 1940. u Francuskoj. Danas ova zajednica okuplja više od stotinu braće, katolika i protestanata različitog podrijetla iz više od dvadeset pet zemalja. Na putu do središnje Francuske posjetile smo Padovu, baziliku Svetog Ante, gdje smo molile da nas Santo, kako ga Talijani od milja zovu, zagovara pred Licem Gospodina Isusa Krista. Molile smo također i na grobu svetog Leopolda Bogdana Mandića te u crkvi svete Justine, na grobu svetog Luke evanđeliste. Pune dojmova, već na početku našeg hodočašća, put nas je vodio do protestantskog Rima- Ženeve i naša je molitva sve više bila u duhu ekumenizma, prihvaćanja razlika u jedinstvu slavljenja Boga. Napokon smo stigli u srce Francuske, u Taizé gdje sve odiše jednostavnošću: hrana, posluživanje, rad, smještaj. U selu se ništa ne zaključava, ali nikome ništa nije nestalo. U središtu života u Taizéu je zajednička molitva, tri puta dnevno. Život zajednice uokviren je molitvom a u rad su uključeni volonteri i mladi koji dolaze iz cijeloga svijeta. U tom malom selcu molile smo za jedinstvo kršćana. Uvidjeli smo u kojoj milosti živimo, koja je milost što imamo sakramente, euharistiju, vjeru usisanu s majčinim mlijekom, ljubav Boga i nadu u život vječni te su nam se u duši zrcalile riječi iz Svetog pisma: Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac, djeca se Božja zovemo i jesmo (1Iv 3, 1). U početku smo imale dosta predrasuda o tomu kako mogu na istom mjestu moliti protestanti i katolici. Ipak, živeći i moleći s njima tjedan dana, uvidjeli smo da je moguć ekumenizam, jer slavimo jednog Boga, molimo se jednomu Bogu. Iako nama ljudima razlike mogu izgledati nepremostive i nemamo odgovore na sva pitanja, ipak, Bogu je sve moguće… Molitva u Taizéu prožeta je pjesmom i šutnjom. U početku nam se činilo da se ništa ne događa jer molitva nije određena početkom i krajem. Ovo iščekivanje Boga, bez liturgije, vidljivih znakova, za nas naviknute na govor simbola i rituale, činilo se kao praznina, kao da se ništa ne događa. Trebali smo tek shvatiti da je i u toj slobodi moguće moliti u šutnji, pronaći put k Bogu. Ponekad je teško sve naše misli, osjećaje, želje staviti u riječi zato je potrebna molitva u tišini, kad cijelo naše biće moli. Spoznale smo kako moliti u šutnji znači čekati, iščekivati, biti na koljenima i pripremiti tijelo za doček Kralja, ispružiti ruke u znak dobrodošlice Kralju. Nije lako čekati, osobito danas kad sve mora biti brzo, efikasno, odmah… Ali u molitvi se valja vježbati u strpljivosti jer Bog djeluje u nama i kad nam se čini da se ne događa ništa. U molitvi ponavljajući pjesme sjetile smo fra Mladenovih riječi: Tajna molitve je u ponavljanju. Takva nas molitva vodi u smiraj srca, u mir, spokoj, opuštenost… Puni doživljaja zaputili smo se našim domovima, ali usput smo posjetili još mnoge gradove. Prvi je bio Cluny, gradić u kojem se nekada nalazio benediktinski samostan čiji su redovnici u srednjem vijeku imali veliki utjecaj na život Crkve. U Arsu, gradu Župnika Arškog, molile smo za sve svećenike, župnike i nova duhovna zvanja. U Lyonu smo posjetili crkvu u kojoj je pokopan mučenik iz 3. st., sveti Irenej. U Milanu smo vidjeli katedralu i ostali zadivljeni tim graditeljskim uspjehom, ljepotom koja oduševljava svakoga posjetitelja. Ljepota mramora na sunčevu svjetlu ipak je neusporediva s činjenicom da se unutar jednog križa nalazi čestica s Isusovog križa te čavao koji je probio Tijelo našega Gospodina, a puku se pokazuje u obredima Velikog petka. Ovdje smo molili na grobu milanskog kardinala svetog Karla Boromejskog. Katedrala je raskošno urešena, veličanstvena i nije bez razloga proglašena drugom najljepšom crkvom na svijetu. Za sve nas ovo je bilo bogato iskustvo. Molili smo, razgovarali, meditirali, upoznali jedni druge, upoznali ljude iz drugih zemalja, razmijenili iskustva i što je najvažnije bili svjedoci žive vjere. Bilo nam je, uistinu, prelijepo! Hvala svima koji su nam na bilo koji način omogućili ovo hodočašće, a osobito onima koji su nas pratili svojom molitvom. Zahvalne smo Bogu na daru vjere, ljubavi i nade jer onaj tko ima Boga ima sve!