POŠALJI DUHA SVOJEGA, GOSPODINE, I OBNOVI LICE ZEMLJE!

Kako ne bismo čeznuli da nam budu obnovljeni krajolici: da ožive polusuha stabla a u starim postojbinama ptice opet savijaju svoja gnijezda i životinje nalaze svoja skloništa. Da nam žubore čisti potoci i nezagađene rijeke. Da nam jezera budu čiste “gorske oči” a mora zdravotvorna. Da nam plodovi zemlje ne bujaju otrovima i crvi u plodovima voćaka budu jamstvom zdravosti.

Kako ne bismo čeznuli da ruševine od domova zamijene nova zdanja. I da slobodno hodimo svojim zemljišnim površinama bez straha da oruđem ili vlastitim stopalom možemo aktivirati smrtonosne naprave.

Kako ne bismo čeznuli da se dogodi preobrazba iznutra kojom bi ukočen pogled i grč na usnama bio preobražen u pogled nade i osmijeh životu.

Pošalji Duha svojega, Gospodine... A Duh Branitelj, Duh Tješitelj, Duh Oživotvoritelj, Dar Očev u Isusu Kristu uskrslomu darovan čovječanstvu obnavlja lice zemlje. Obnavlja čovjeka. I kao dah lahora. I snažno kao vjetar kojemu ne znaš odakle puše. I kao olujni vihor koji potresa. I kao voda koja natapa zemlju. A ipak, lice zemlje pruža sliku mnoštva gladnih, ožalošćenih, potlačenih, prognanih, nasilno zatočenih, mrtvih... Kada ćeš, Gospodine, Duhom svojim, obnoviti to lice ove naše Zemlje?... Kada ćemo mi kršćani shvatiti da nam je doista, jednodušno postojano s pogledom nade i pouzdanja uprtim u Lice Uskrsloga razabrati načine i sredstva svoga udjela u obnovi lica ove Zemlje?!

“Što god vam rekne, učinite!”... To je poticaj Isusove Majke poslužiteljima na svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1-11). Ona, Isusova Majka, stoga i naša Majka, Majka njegove Crkve, to isto govori i nama danas, kada nam nedostaje mnogo toga pravoga - ne samo pravoga vina - za radost života. A radost nije u obmani nikakvim pićem ni napitcima.

“Što god vam rekne, učinite!”... Valja nam dakle biti pozornima na njegovu Riječ. Na njegov mnogostruk govor. Govor riječi. I govor zbivanja. Govor ukočenih pogleda i grčeva na licu. Govor ravnodušnosti na ljudske i vjerničke vrijednosti i govor gladi za tim vrijednostima. Govor radosti u vlastitom srcu kada smo svojim ulogom pridonijeli da se nešto obnovilo na licu zemlje... Time što je nečiji pogled prosjao nadom i životnim smislom. Time što se netko nije trebao ponižavati tražeći svoje pravo. Time što smo znali oprostiti sebi i dati do znanja drugome da nismo zlopamtilo. Time što se znamo sabrati zajedno i biti jednodušno postojani u molitvi... Time što ozbiljno stanemo pred ono što nam donese svaki novi dan, pred svakojake zgode i nezgode života na ovoj zemlji za ljepotu čijega lica svi smo odgovorni. Ljepotu obnavljanu Duhom Isusa Krista koji zna što nam je činiti i u nama čezne i za onim što nama samima nije posve jasno. I tada, posred nejasnoća i sumnja, poslušajmo poticaj njegove i svoje Majke, Majke Crkve: “Što god vam rekne, učinite!” S njome u Kristu jednodušno postojani prosimo: Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!